Rt između uvala Valelunga i Santa Marine mještani su oduvijek nazivali Loron.

Rt između uvala Valelunga i Santa Marine mještani su oduvijek nazivali Loron. U srednjem vijeku bio je u vlasništvu porečkog biskupa koji ga je pošumljavao. Mještani su vadili kamen i u vapnenicama proizvodili vapno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća zasađen je veliki maslinik.

Sredinom XIX. stoljeća Pietro Kandler je shvatio da ruševine antičkih zidina koje su se mogle vidjeti na obali pripadaju antičkoj figlini za proizvodnju amfora. No prva arheološka iskapanja obavljena su 1994. godine. Od tada, hrvatski, francuski, talijanski i drugi arheolozi, iz godine u godinu, kontinuirano rasvjetljavaju veliku arheološku baštinu, među najznačajnijima u Republici Hrvatskoj.

Arheološko nalazište, danas poznato kao Loron, čine dva velika kompleksa iz rimskog doba, udaljena oko 400 metara jedan od drugog. U antičko doba bili su povezani stazama i arkadama. Na južnoj padini, onoj koja gleda prema Červaru, nalazi se figlina za proizvodnju amfora za ulje. Na zapadnoj strani, onoj koja gleda prema Santa Marini, nalazi se jedna maritimna vila. Nastale su u isto vrijeme, oko 10. godine n.e., voljom Sisenne Statilius Taurusa, slavnog imena antičkog Rima, senatorskog ranga, koji je ujedno obnašao i dužnost konzula. Otac mu je bio treći čovjek Carstva uz Oktavijana Augusta. Vila s pripadajućom figlinom nalazila je u srcu velikog zemljišnog posjeda koji je zauzimao veliki dio današnjeg područja općine Tar-Vabriga Torre-Abrega. Nakon Sisenna Statilius Taurusa, vlasništvo je prešlo na druge visoke dužnosnike. Među najpoznatijima svakako je Calvia Crsipinilla, žena intimna s carem Neronom. U vrijeme dinastije Flavijevaca posjed postaje carski, i takav ostaje barem do cara Hadrijana. Ovo imanje je nastalo uglavnom za proizvodnju ulja, koje se izvozilo duž rijeke Po, na području današnje Austrije i u panonsko područje. Istarsko ulje proizvedeno u Loronu stoga je imalo veliko tržište. Osim ulja, nije nedostajalo ni proizvodnje vina te prerade plodova mora.

Figlina je ustvari veliki kompleks (170 x 90 m) koji je pristupnom rampom podijeljen na dva modula. Zapadni modul služio je kao stan za obrtnike, imao je malo kupalište i par nužnika. Stvarna tvornica, koja zauzima istočni modul, bila je raspoređena oko velikog dvorišta u kojem se nalazila kada, prostorije na moru služile su kao skladišta, tu su bile velike hale za sušenje amfora, te prostorije obrade u kojima su obrtnici proizvodili amfore. Srce tvornice predstavljao je prostor s velikim pećima u kojima su se pekle amfore. Na amfore se nanosio žig s imenom vlasnika tvornice. Tako se mogu pratiti imena vlasnika od Sisenne do cara Hadriana. Proizvodnja amfora nastavljena je i kasnije, ali bez žiga, i trajala je do kraja III. stoljeća. U arheološkom pogledu, lokalitet ima jasno vidljiv cjelovit tlocrt a obrada zidova je visoke kakvoće. No ono što lokalitet čini još važnijim su ostaci izuzetno dobro očuvane peći za amfore.

Maritimna vila velika je rezidencija (130 x 60 m) koja se terasasto blago spušta prema moru. Raspolagala je velikom, dobro očuvanom cisternom. U tlocrtu prepoznajemo: kvadratne prostorije koje su služile kao uredi za upravu posjeda, veliki mlin za ulje s dvije preše, monumentalno stubište koje je vodilo u unutarnje dvorište vile. Stambene prostorije gledale su na more, s velikom reprezentativnom dvoranom i kupalištem. Cisterna, uljara i stubište mogu se vidjeti in situ i ističu se razinom očuvanosti. Vila je služila kao rezidencija za upravitelje Sisenninog imanja, a potom i za careve. To je vrlo važna vila jer je to jedini slučaj da je, unutar istog posjeda, na jednom projektu nastala vila s figlinom. Ono što dva kompleksa čini posebnima zapravo je jedinstvenost projekta koji su izveli arhitekti visoke razine po narudžbi Sisenne Statilius Taurusa. Na području cijelog Rimskog Carstva figlini iz Lorona, za sada, nema ravne.